Kod ishrane biljaka jagode proizvođači uobičajeno praktikuju ORJENTACIONE POGRAME, u kojim se kao osnova uzima neki period tokom rasta i razvoja biljke, odnosno vremenski interval u kojem se kaže šta treba dati biljkama jagode. Spram toga su raspoređene formulacije i kombinacije vodotopivih đubriva, bez posebnog fokusa na ishranu izvan tih okvira. Pa tako, uobičajeni početak je STARTER, ili često nazvan jedinica, formulacija đubriva koja ima naglašen sadržaj fosfora, sredina je DVICA koja ima uravnotežen sadržaj tri ključna makroelementa N, P i K (uobičajeno među proizvođačima nazvana tri dvadesetice), a kraj je TROJKA ili TRICA sa naglašenim sadržajem kalija.
Između ovih formulacija dopuna se vrši primjenom određenih AZOTNIH (kalcij nitrat, amonijum nitrat, amonijum sulfat, i slično) i KALIJEVIH ĐUBRIVA (kalijev sulfat, kalijev nitrat…). Količine za primjenu navedenih đubriva date su prema starosti biljke, a tip đubriva vrlo često prema proizvođaču. Uobičajeno, formulacija jednog proizvođača isključuje drugog, ili pak pravi zamjenu. Nekada se navodi koliko puta neku formulaciju primjeniti, odnosno broj ponavljanja i slično.
Proizvođači jagode uobičajeno smatraju da je ishrana samo i jedino, odnosno isključivo fokusirana na biljku, pa tako momenat primjene nekog đubriva je takav da kada ide korijen treba fosfor, kada se razvija plod treba kalij, i oni su tako i naglašeni. Međutim, ne vodi se računa da li je to hranjivo stvarno potrebno samo u tim momentima, i šta je rezultat primjene tog đubriva. Pored toga, ne uzima se u obzir stanje zemljišta, šta je sa životom u njemu, njegovom plodnošću, zatim šta je sa pH vrijednosti, slanosti, te da li je mnogo stalno istog na jednom mjestu, a pogotovo u većim količinama. Smanjenje upotrebe kvalitetnog stajnjaka zbog toga što je stočni fond u rasulu, te tako skoro da i nema više stajnjaka, a rijetki su oni koji ga dovoljno i kvalitetnog imaju da daju biljkama jagode, da ga primjene kako treba, odnosno na ispravan način. Proizvođači svake godine dodaju đubriva, rade većinu istog, ali rezultat na kraju najčešće izostane.
Proizvođači uobičajeno praktikuju ishranu biljaka jagode kroz obroke. Praksa je u tom momentu dati obrok, pa onda opet u sljedećem, a sve prema rasporedu kako se razvijaju određeni organi kod biljaka. Pitanje, da li je prvi obrok biljka pojela cjelokupan, ili smo ga pola bacili, kao kad mi našu hranu bacamo, ili da li je obrok bio nedovoljan, ne postavlja se, već samo jednostavno slijedom ide dalje. Veliki problem kod ishrane biljaka jagode jeste to što proizvođači koriste neracionalne količine đubriva s niskim sadržajem hranjivih materija. Praktično, kada je sve skupo za proizvodnju, i kada je ona neizvjesna u pogledu cijene, pristup je daj šta daš, samo neka je jeftino i da se baci, da se kaže kako sam pođubrio, a šta su posljedice, pa kasnije niko neće priznati da je gubitak zbog toga. Takođe, proizvođači jagode vrlo često od zemljišta uzimaju više hrane nego što vraćaju, i tako ga godinama troše, možda i uništavaju. Praktično, nije neuobičajeno da tamo gdje se godinama na istom mjestu uzgaja jagoda da je zemljište potrošeno, i sada je momenat za njegov oporavak, a nikako nastavak praksi đubrenja koje su dugo vremena uobičajene.
